Manosfera, incel, chad, red pill, black pill, looksmaxxing. Pojmovi koji su donedavno bili ograničeni na opskurne kutke interneta i nišne online zajednice danas su postali dio šireg internetskog rječnika, a nerijetko se pojavljuju i u mainstream medijima, političkim raspravama i popularnoj kulturi. Jacob Johanssen, izvanredni profesor na Sveučilištu St. Mary’s u Londonu, održao je u zagrebačkom KIC-u, u sklopu Subversive Foruma, predavanje o psihodinamici manosfere. Johanssen manosferu definira kao online prostor u kojem mizogini influenceri dobivaju na popularnosti širenjem štetnih narativa o rodu, a posebice o muškosti i ženskosti. Johanssen kaže i kako nije slučajno da su desni ekstremizam i MAGA politika toliko privlačni određenim skupinama muškaraca.

Nevolja s mnogim filmovima biografskog (i autobiografskog) žanra je dosta često nedostatak razlikovanja, od strane autora, onoga što se portretiranom protagonistu objektivno dogodilo i načina na koji je to on sam to vidio dok je kroz to nešto prolazio. Filmaši se često fokusiraju na ono što se dogodilo, dok unutarnji svijet protagonista ostaje ni skiciran, ili skiciran toliko grubo da to djeluje karikaturalno. To postaje prilično neukusno kada se radi o prikazivanju određenih traumatičnih događaja, a njihovi „školski” portreti dosta često izgledaju kao eksploatacija. U literaturi, međutim, stvari često izgledaju bolje, budući da je umjetnost riječi ipak okretnija i otvorenija za interpretaciju od živih slika. U slučaju filma „Kronologija vode“ („The Chronology of Water“), nedavno prikazanog na Subversiveu , imamo oba, i pokretne slike i naratorsku riječ.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.